Oduvijek je onaj mali dio covjecanstva, neophodan za opstanak, uz divljenje posmatrao, pokusavao pronaci put onih koji širinom crtaju beskonacne duzine. Duzinu postave visoko, ploveci u dubine.
Umjetnici razumjevaju, vide i mjere prostiranje beskraja.
Lejla Cehajic je jedan od takvih umjetnika. Mir njenih daljina, presvucen je vodom, vatrom i zrakom. Umjetnica sa humanističkim idejama, osjećajna, eterična, okrenuta prirodi. Prozračni vizionar. Tanani posmatrač života, veliki liričar, mistik, sanjar. Maštoviti melanholik, zanesen ljepotom i stvaranjem. Sentimentalni idealista sa sjetom i gorčinom, duhoviti satiričar i esteta. Ja necu objasnjavati strukture materijala ovih skulptura, ni njihove teksture. Ne zelim, jer te rijeci su postale iznosene poput vojnickih cokula, one guse caroliju. Necu govoriti o prefinjenom humoru koji je oduvjek prisutan u radovima ove umjetnice, jer mi se cini da je on tu samo da ohrabri nas, koji ne znamo putovati beskrajno, kako bi se ukrcali na njene brodove. Lejla je vec odavno uspjela preci preko brda limenki, paklica od cigara, flasa i opusaka i pored prgavih prolaznika ukrcati se na brod. Na tren se stvara osjecaj jeze i sivila, iz koje ne znamo sta da ocekujemo, ali, kontrastno tome svjetlosti jutra kroz jedra i boja sumraka na ovoj izlozbi, daju nam romanticnu notu izmjesanu nostalgijom. Na plovidbi Lejlinih brodova, najtise mozes cuti pjesmu sirena. Daljine je ispijaju. Ribe plivaju zrakom. Ptice rone u okeanima. Prostor svitanja i sumraka, nema satova ni kalendara, samo sjenke. U beskraju je sve na dohvat ruke. Nije nuzno uspinjati se. Dovoljno je zaroniti ispod pramca i vec hodas nebeskim svodom. Dole postoji mlijecni put. Dole su Zvijezde. Dole koracas po mjesecu. Jarboli su grane na vjetru. Ruke nekih ljudi koje su ko zna kada i kako progutale dubine, traze spas iz zarobljenistva prolazonosti ili zaustavljaju brod. Slute da beskonacnost lako moze biti nedostupna.Oni na brodovima samo su sjenke.
Da,putovanje ovim brodovima, putovanje ovim bezvremenim beskrajem jeste najblize slobodi.
Salko Zuko
U ovo vrijeme nervoznih, bučnih, bahatih i beskrajno ambicioznih, stvaralaštvo Lejle Ćehajić uvijek predstavlja osvježenje i iznenađenje. Njeni radovi sadrže ono što se već zaboravlja u svijetu umjetnosti-nježnu poetiku. Ona tiho i strpljivo priča svoju priču. Okrenuta minulom, lirskom vremenu, ova hroničarka vaskrsava jedan iščezli, utvarni svijet djetinjstva, tihih stanovnika i starinskih predmeta koji su davno povučeni iz opticaja.
Zaokupljena tajnom vremena i odana umjetničkoj vjeroispovijesti koja prati čudesno i metafizičko. Autorica je razvila u svojim radovima poetiku minulog, jedne bezglasne utišanosti i svečanog prizora koji itekako odjekuju u nama i napokon postaju naši. Sentimentom koji podrazumijeva iskrenost i spontanost doživljaja, Lejla je u sebi spojila i izmirila kipara i pjesnika. Kad se filozofija spoji sa duhovitošću i maštom ove umjetnice, jasno je zašto njeni radovi u svim senzibilnim, pa i onim ,,tvrđim” dušama pobuđuju osjećaj miline.
Viktor Igo u “Zvonaru bogorodičine crkve” kaže da je za glavnog junaka, katedrala bila jaje, gnijezdo, kuća, država, svemir. Na ovaj način mogu se doživjeti i radovi Lejle Ćehajić. Prostori i likovi u međusobnom kontaktu. Na granici dva svijeta, onog koji prolazi i onog koji dolazi nošen novim tehnologijama. Na toj poetici gradi se kasnije istraživanje. Asamblažom i kolažima, umjetnica traga za novom psihologijom oblika.
Susreću se mnogi nepoznati ljudi. Susreću se djeca i babe na pustoj ulici. Susreću se u buđavim haustorima oronulih zgrada. Susreću se ptice i ribe. Pali anđeli i nemirni, veseli punoglavci. Susreću se aveti u mračnoj pustoj ulici. Susreće se jesen sa proljećem. Susreću se magla i mrak. Tu se upoznaju tuga i bol.
Likovi zatvoreni u svojim zgradama koji su tumarali ulicom samo sa jednim ciljem, da se vrate unutra i svojim daljinskim upravljačem gase svjetla do posljednjeg daha. Gase zvijezde onima koji nisu zarobljeni zgradom. Ulice na kojim se žudi za stanovanjem.
Na Lejlinim radovima, tihim i skladnim, ima nečeg od emulzije starih fotografija, nečeg od toplosti romantizma. Tajna je u magiji kojom ova izložba baca čini na posmatrača, u transparentnoj tananosti, lirskoj kristalizaciji i osobenom humornom paradoksu koji vezuje stvarnost i fantastiku, napisao je Salko Zuko. (fokus.ba)
U BESKRAJU JE SVE NA DOHVAT RUKE
Oduvijek je onaj mali dio covjecanstva, neophodan za opstanak, uz divljenje posmatrao, pokusavao pronaci put onih koji širinom crtaju beskonacne duzine. Duzinu postave visoko, ploveci u dubine.
Umjetnici razumjevaju, vide i mjere prostiranje beskraja.
Lejla Cehajic je jedan od takvih umjetnika. Mir njenih daljina, presvucen je vodom, vatrom i zrakom. Umjetnica sa humanističkim idejama, osjećajna, eterična, okrenuta prirodi. Prozračni vizionar. Tanani posmatrač života, veliki liričar, mistik, sanjar. Maštoviti melanholik, zanesen ljepotom i stvaranjem. Sentimentalni idealista sa sjetom i gorčinom, duhoviti satiričar i esteta. Ja necu objasnjavati strukture materijala ovih skulptura, ni njihove teksture. Ne zelim, jer te rijeci su postale iznosene poput vojnickih cokula, one guse caroliju. Necu govoriti o prefinjenom humoru koji je oduvjek prisutan u radovima ove umjetnice, jer mi se cini da je on tu samo da ohrabri nas, koji ne znamo putovati beskrajno, kako bi se ukrcali na njene brodove. Lejla je vec odavno uspjela preci preko brda limenki, paklica od cigara, flasa i opusaka i pored prgavih prolaznika ukrcati se na brod. Na tren se stvara osjecaj jeze i sivila, iz koje ne znamo sta da ocekujemo, ali, kontrastno tome svjetlosti jutra kroz jedra i boja sumraka na ovoj izlozbi, daju nam romanticnu notu izmjesanu nostalgijom. Na plovidbi Lejlinih brodova, najtise mozes cuti pjesmu sirena. Daljine je ispijaju. Ribe plivaju zrakom. Ptice rone u okeanima. Prostor svitanja i sumraka, nema satova ni kalendara, samo sjenke. U beskraju je sve na dohvat ruke. Nije nuzno uspinjati se. Dovoljno je zaroniti ispod pramca i vec hodas nebeskim svodom. Dole postoji mlijecni put. Dole su Zvijezde. Dole koracas po mjesecu. Jarboli su grane na vjetru. Ruke nekih ljudi koje su ko zna kada i kako progutale dubine, traze spas iz zarobljenistva prolazonosti ili zaustavljaju brod. Slute da beskonacnost lako moze biti nedostupna.Oni na brodovima samo su sjenke.
Da,putovanje ovim brodovima, putovanje ovim bezvremenim beskrajem jeste najblize slobodi.
Salko Zuko
U ovo vrijeme nervoznih, bučnih, bahatih i beskrajno ambicioznih, stvaralaštvo Lejle Ćehajić uvijek predstavlja osvježenje i iznenađenje. Njeni radovi sadrže ono što se već zaboravlja u svijetu umjetnosti-nježnu poetiku. Ona tiho i strpljivo priča svoju priču. Okrenuta minulom, lirskom vremenu, ova hroničarka vaskrsava jedan iščezli, utvarni svijet djetinjstva, tihih stanovnika i starinskih predmeta koji su davno povučeni iz opticaja.
Zaokupljena tajnom vremena i odana umjetničkoj vjeroispovijesti koja prati čudesno i metafizičko. Autorica je razvila u svojim radovima poetiku minulog, jedne bezglasne utišanosti i svečanog prizora koji itekako odjekuju u nama i napokon postaju naši. Sentimentom koji podrazumijeva iskrenost i spontanost doživljaja, Lejla je u sebi spojila i izmirila kipara i pjesnika. Kad se filozofija spoji sa duhovitošću i maštom ove umjetnice, jasno je zašto njeni radovi u svim senzibilnim, pa i onim ,,tvrđim” dušama pobuđuju osjećaj miline.
Viktor Igo u “Zvonaru bogorodičine crkve” kaže da je za glavnog junaka, katedrala bila jaje, gnijezdo, kuća, država, svemir. Na ovaj način mogu se doživjeti i radovi Lejle Ćehajić. Prostori i likovi u međusobnom kontaktu. Na granici dva svijeta, onog koji prolazi i onog koji dolazi nošen novim tehnologijama. Na toj poetici gradi se kasnije istraživanje. Asamblažom i kolažima, umjetnica traga za novom psihologijom oblika.
Susreću se mnogi nepoznati ljudi. Susreću se djeca i babe na pustoj ulici. Susreću se u buđavim haustorima oronulih zgrada. Susreću se ptice i ribe. Pali anđeli i nemirni, veseli punoglavci. Susreću se aveti u mračnoj pustoj ulici. Susreće se jesen sa proljećem. Susreću se magla i mrak. Tu se upoznaju tuga i bol.
Likovi zatvoreni u svojim zgradama koji su tumarali ulicom samo sa jednim ciljem, da se vrate unutra i svojim daljinskim upravljačem gase svjetla do posljednjeg daha. Gase zvijezde onima koji nisu zarobljeni zgradom. Ulice na kojim se žudi za stanovanjem.
Na Lejlinim radovima, tihim i skladnim, ima nečeg od emulzije starih fotografija, nečeg od toplosti romantizma. Tajna je u magiji kojom ova izložba baca čini na posmatrača, u transparentnoj tananosti, lirskoj kristalizaciji i osobenom humornom paradoksu koji vezuje stvarnost i fantastiku, napisao je Salko Zuko. (fokus.ba)